PODIJELI

Bio je treći maj 1959. godine, nedjelja, dan kada se najviše uživa u čistom zraku, ali i pogledu na prijestolnicu Bosne i Hercegovine. Tog dana je otvorena Trebevićka žičara i prevezla je oko 3.000 građana u roku od osam sati dnevnog rada. Ostalih 2.000 građana su morali čekati naredni dan kako bi i oni bili dio novosagrađenog čuda u Sarajevu.

Trebevićka žičara u to vrijeme je bila najveća u regionu. Sa dužinom od 2.100 metara potpuno je zasjala 1984. godine na Zimskim olimpijskim igrama. Kabine koje su primale četiri do pet putnika, prevozile su ih do Vidikovca za samo 12 minuta vožnje. Izgradnja trebevićke žičare je koštala 221 milion tadašnjih dinara , a generalni izvođač radova bio je “Elektro project”, sadašnji “Energoinvest”.

 

 

Nakon dugogodišnjeg funkcionisanja došlo je do ozbiljnih problema u radu žičare zbog čega je 1989. godine njen rad zabranjen od strane Zavoda “ZRMK” iz Ljubljane. Tek nakon određenog perioda dozvoljeno je korištenje žičare ali sa značajnim ograničenjima u broju putnika, odnosno 400 putnika/sat. GRAS je do početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini 1992. godine vršio prevoz žičarom, koja nažalost potpunu devastaciju doživljava uslijed ratnih događaja, a u međuvremenu je istekao i njen životni vijek od 30 godina.

U mnoštvu simbola grada Sarajeva koji nas podsjećaju na ljubav njegovih građana prema njemu, žičara, koja povezuje centar grada do 1627 m nadmorske visine na planini Trebević, kao da objedinjuje sve te ljubavi I sjećanja na “bolju prošlost” ovoga grada.

Ta planina ima svoju dugu historiju. U periodu starog vijeka područje Bosne i Hercegovine naseljavali su Iliri, pa samim tim i padine planine Trebević. Ako ste se nekada zapitali otkuda naziv “Trebević”, odgovor se krije u davninama Ilirskog djelovanja za koje se veže postojanje rituala prinošenja žrtava prema vrhu planine. Pretpostavlja se da je na području Trebevića nekada postojala žrtva posvećena nekom od slavenskih bogova, za što vežemo pojavu riječi “trebevište”, nastale od glagola trijebiti.

Posratna nastojanja da se žičari vrati njen nekadašnji sjaj vrtila su se u krug sve do sada. Ideja o ponovnoj izgradnji Trebevićke žičare bila je nerealizovana dugo godina poslije rata u BiH zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa između Grada Sarajeva i vlasnika žičare – Javnog komunalnog preduzeća GRAS, koje je na kraju dalo saglasnost da Grad Sarajevo preuzme brigu o žičari.

Novim projektom obnove Trebevićke žičare predviđeno je zadržavanje polazne i dolazne stanice na mjestima na kojima su nekada i bile. Za razliku od njenih prvobitnih kapaciteta, nove kabine primaju 10 osoba, kapacitetom 1.200 putnika na sat, sa kojima će putnici do Vidikovca stizati za 6,5 minuta.

Već je postavljen prvi od 10 stubova koji će voditi žičaru od Bistrika prema Trebeviću. Kako je ranije izjavio gradonačelnik grada Sarajeva Abdulah Skaka, aktivnosti obnove trebevićke žičare teku onako kako je i planirano. Grad Sarajevo je glavni nosilac projekta u vrijednosti od 18 miliona KM, a glavni dobavljač opreme je italijanska firma “Leitner” sa kojom je potpisan ugovor u vrijednosti od 13,3 miliona KM. U toku je izgradnja polazne i dolazne stanice, te se očekuje da bi se prva probna vožnja mogla dogoditi krajem februara 2018. godine. Trenutni problem na čijem se rješenju aktivno radi je elektrosnadbijevanje dolazne stanice. Kako bez poduzetih aktivnosti u vezi ovog problema nije moguće pustiti žičaru u pogon, grad Sarajevo je potpisao ugovor sa Elektrodistribucijom BIH.

Prema riječima Abdulaha Skake, gondole će, kada budu puštene u pogon, biti olimpijskih boja – zelene, crvene, plave, crne i žute.

– To oslikava stanje Sarajeva odnosno multietničnost grada i naše jedinstvo u tim šarenim bojama, rekao je Skaka dodajući kako je izgled žičare osmislio sarajevski arhitekta Mufid Garibija.

Na nama je da nestrpljivo isčekujemo trenutak kada ćemo ponovo moći uživati u panorami grada Sarajeva putujući na Trebević, sretno opjevavajući poznatu pjesmu “Četiri mladića idu s Trebevića”. Sigurno znamo da će građani Sarajeva biti zadovoljni obnovom žičare, čiji će putnici prenositi priče sa izletišta kao što je to nekada bilo.

PODIJELI