PODIJELI

Među najpoznatije sarajevske legende ubraja se i ona vezana za Turbe sedam braće, što ga već decenijama posjećuju mnogi željni uslišenja njihovih molitvi, potrage za srećom i potvrdom ispravnosti životnih odabira. Nesretna ljubav, bolest, posao ili različite životne prekretnice motivi su koji ljude ponukaju da utjehu zatraže dolaskom pred Turbe.

Ovo poznato turbe znano i kao turbe Jedileri smješteno je u dnu Bistrika na putu prema Širokači, u neposrednoj blizini džamije hadži Sulejmana Čokadžije sagrađene 1539. godine, a uz nju su danas obnovljeni mekteb i česma. Sve do 1937. godine uz džamiju je postojala i Nakšibendijska tekija, a danas je na tom prostoru sagrađena veća stambena zgrada vakufa Čokadži.

Turbe prati legenda da će želje koje neko pred njim zaželi biti ispunjene. Tragom toga, već godinama građani Sarajeva i drugi dobronamjernici, prolaznici kroz grad i turisti dođu na ovo mjesto da bi izrekli molitvu, ostavili novac i zaželjeli ispunjenje neke želje.

Međutim, često je pogrešno shvatanje da je Turbe naziv dobilo “sedam braće” po krvnom srodstvu ukopanih. Istina je da je nesreća ta koja je sedam osoba što vječni spokoj nađoše u Turbetu zauvijek vezala u odnos “braće”.

Govoreći o ovoj legendi za Fenu Malik ef. Šljivo ističe da ljudi koji imaju neke želje u vidu sadake donose novac, te u svako od sedam turbeta ubace dragovoljno određen isti iznos novca.

“Nakon što se ubaci novac zaželi se neka želja ili potreba. To je već tradicija, iako ulemma to ne odobrava. Pred Turbe osim muslimana dolaze i građani drugih konfesija, što nije neobično, kao što i muslimani idu na različita katolička ili pravoslavna svetišta. Prikupljeni novac koristi se za obnovu džamija”, naglasio je.

Različite legende vezane su za posjetu Turbetu, među kojima je i ona da prve riječi koje osoba nakon posjete Turbetu čuje predstavljaju odgovor na izgovorene želje ili molitve.

Malik ef. Šljivo podsjeća da naziv turbeta potječe od turskih riječi “yediler turbesi”, što znači “turbe sedmorice”. Prema predaji, na mjestu današnjeg turbeta prvi je ukopan šejh koji je 1463. godine došao u Bosnu sa sultanom Mehmedom Fatihom. Šejh je kupio zemljište poznato kao šejhova duga njiva, što je prostor od današnjeg Isa-begovog hamama do Dženetića kuća. Tu spada i Čokadži hadži Sulejmanova džamija, a na njemu je već spomenuti šejh napravio sebi kuću. Do kuće je bila bašta, te je šejh oporučio da ga kad umre ukopaju pri kraju te bašte. Tako je ovaj šejh prvi ukopan u Turbe.

Potom se u Sarajevu 1494. godine odigrao nemio i tužan događaj kada je iz državne kase, koja se nalazila na mjestu današnje kasarne, pokradena izvjesna svota novca. Razbojnici, u želji da prikriju zločin, optužili su dvojicu stranih derviša, putnika koji su se našli u Sarajevu. Vlast je povjerovala podvalama lopova, pohvatala derviše i pogubila ih. Ukopani su pored šejhovog mezara, a kasnije se ustanovilo da su derviši nepravedno pogubljeni.

Uslijedit će događaj nakon što je princ Eugen Savojski 1697. godine spalio Sarajevo. Dućani i kuće tada su bili građeni od drveta, zemlje i pruća, te je Sarajevo u požaru doživjelo najveću tragediju u dotadašnjoj historiji.

Malik ef. Šljivo podvlači da su osmanlijske vlasti pokrenule istragu da bi otkrile odgovorne za tu katastrofu. Privedeno je nekoliko muslimanskih prvaka od Bosanskog Broda do Sarajeva, a četvorica od njih optuženi su da nisu na vrijeme dostavili dojavu o prelasku princa Eugena Savojskog preko Save. Osuđeni su na smrt i ukopani u Turbe.

Današnji izgled Turbeta zadužbina je bosanskog valije Sulejman-paše Skopljaka koji je 1815. izdao naređenje da se ovo mezarje ogradi zidom sa sedam prozora, te da se podigne soba za čuvara turbeta. Jedan od turbedara bit će i znameniti sarajevski učenjak i pjesnik Muhamed Sejfudin Iblizović Sejfija. Soba čuvara turbeta postala je premala pa je tako nastala i tekija poznata pod imenom “Jedileri”.

Tekija i soba čuvara turbeta su, nažalost, porušene čime je turbe izgubilo čuvare vlastitog sjećanja i osobe koje su molitvom vraćali dug Sarajlija onima koji tamo leže.

PODIJELI