PODIJELI

Ginisovi svjetski rekordi od 2000 godine poznati kao Ginisova knjiga rekorda (u predhodnom američkom izdanju Ginisova knjiga svjetskih rekorda) je referentna knjiga koja sadržava internacionalno priznatu kolekciju svjetskih rekorda. Ova knjiga također i sama drži svjetski rekord kao najbolje prodavana copyrightom zaštićena serija.

Ljudi sa svih meridijana svijeta pokušavaju oboriti neobicne rekorde. U ovu “neobičnu” knjigu vec 33 godine uvršten je i jedan Bosanac, Vahid Vaha Mutapćić.

Vaha se i danas rado sjeća tog, prohladnog, novembra 1984. godine.

Prije se u Fabrici radilo četverobrigadnim sistemom, a kasnije se prešlo na turnus 12-24 sata. Većina radnika je bila sa sela i sistemom rada dva dana prva, dva druga, dva treća smjena nikad nisu bili kod kuće. Često su se žalili da nemaju vremena obrađivati zemlju. Zbog toga je posebno njima turnus odgovarao – započinje priču Mutapčić

U to vrijeme razgovaralo se o ponovnom vraćanju na četverobrigadni sistem, jer se, navodno, nije mogla odraditi norma. Vahidu koji je bio protiv vraćanja na staro, cilj je bio dokazati da je i bez četverobrigadnog sistema moguće ostvariti zadatu normu.

-Tražio sam da vidim koliki je svjetski rekord u stalnom radu. Preko “Politikinog Zabavnika” našao sam da je 92 sata, a oborio ga je Amerikanac koji je pakovao čarape. Pokušao ga je oboriti neki Rus koji u 87. satu zaspao i više se nije probudio. Onda sam rekao sam sebi: ‘”Ja sam Bosanac ja mogu 100!” -priča nam kroz smijeh Vahid.

Dobio je saglasnost Izvršnog vijeća Saveza sindikata iz Beograda i Sarajeva. Ljekarska komisija mu je propisala jelovnik šta i koliko čega smije jesti. Odobrili su mu 96 sati. Sa radom je počeo 17. novembra 1984. godine, u ponedeljak u sedam sati ujutro, završio u petak u isto vrijeme.

– Uz mene je bilo osiguranje, komisija, ljekar, dvije medicinske sestre, kuhari, ukupno 12 osoba. Nisam radio na mašinama što je inače bio moj posao, već na ručnom pakovanju žice. Mogao sam još raditi, ali po naređenju morao sam prekinuti. Uglavnom prebacio sam normu i dokazao da se može norma u stotom satu ispuniti – sjeća se Vahid.

Pojeo sam pohovani mozak koji je bio propisan po jelovniku. Od njega mi je bila muka. Izašao sam vani da udahnem zraka. Za mnom je dotrčala kuharica sa limunom u ruci, osiguranje i novinar iz zagrebačkog “Vjesnika” koji me je pitao šta mi je, na šta sam mu šaljivo odgovorio: ‘Pojeo sam pametniji mozak od mog.’ Naredni dan je naslovnica bila ‘Bosanac pojeo pametniji mozak nego što je njegov’- kroz smijeh će Mutapčić.

Poslije obaranja rekorda i ulaska u Guinnesovu knjigu, mnoge firme nudile su mu nagrade, novac, od TAS-a je dobio golf. On je to sve odbio, jer je, kako kaže, ovo uradio da bi čelnicima iz radničkog savjeta, sindikata, dokazao da nisu upravu.

Priča nam da je završetak njegovog rada, radio prenosio uživo, ali tu su bile i kolege, čak i one iz druge smjene koji su ostali kako bi svjedočili njegovom uspjehu. Dobivao je telegrame podrške od naših ljudi iz cijele Evrope, o njemu su pisali domaći, strani mediji, a posebno mu je drago što je popularna grupa “Magazin” otpjevala pjesmu posvećenu njemu.

– Te godine sam zidao kuću. Miješao malter kući a onda trči u fabriku motaj, pravi žicu. I, eto čulo se za mene, pa je tako i nastala pjesma “Pa nek živi, živi rad“, koja me i dan-danas vrati u te dane – zaključuje Vahid.

Na naše pitanje šta bi bilo kada bi mu neko ponudio da pokuša oboriti taj, svjetski, rekord Vaha(inače čovjek omiljen u sarajevskoj raji) kroz osmijeh odgovara-neka pozovu, ne znaju oni kad se Bosanac zainati…

AFB

PODIJELI